Awww, "pas je pojeo moju domaću zadaću." To je gladak alibi. Pas je bio tamo, vidio ga je, jednostavno ne može reći on je to vidio, i nitko ne želi pažljivo pogledati "dokaze" nakon što je "predstavljen". Ovaj divan izgovor koristi se već desetljećima. Ali kako je počelo i raditi pse stvarno jesti domaću zadaću?
Kako je izgovor počeo.
Priča o podrijetlu "pas je pojeo moju domaću zadaću" prilično je šarmantan. Godine 1905. nazvao je glazbeni kritičar za velški časopis Kambrija pisao je o ministru koji je privremeno popunio seosku crkvu u Walesu. Nakon službe, upitao je službenika da li je njegova propovijed bila dovoljno duga. Ministru je laknulo što je čuo da je službenik priznao da je njegov pas pojeo dio papira na kojem je pisana propovijed neposredno prije službe. Njih dvojica su se dobro nasmijali i razmišljali o tome bi li psi mogli trpjeti lošu probavu zbog konzumiranja papira.
Prvi je Jacqueline Moss, iz Cumberlanda, Maine. Njezin voljeni Labrador, Dusty, pokazao se ukusom za povijest. Moss pamti, "Kad sam bio u šestom razredu, morali smo napraviti projekt za drevnu civilizaciju, a to je bila sumerska opeka. Napravila sam ga i ostavila preko radijatora preko noći. Ujutro sam sišla u prizemlje i nestala. A moj pas - moj labrador je izgledao vrlo kriv. Dusty je dobro, formula koju joj je učiteljica dala za sumersku ciglu, više je nalikovao receptu za povijesno velikog psa. Milostivo, Jacquelineina učiteljica prihvatila je njezin izgovor.
U zanimljivom obratu, učiteljica Linda Becker iz Williamstowna u Massachusettsu izvještava o tome da je njezin pas pojeo domaće zadaće svojih učenika. Ona objašnjava, "Jednog sam se dana vratio s nastave i ostavio torbu na podu u kuhinji, obavio svoj posao. Kad sam se vratio u kuhinju, moje štene - sa svojim malim, igličastim zubima - izvuklo je neke studentske papire. Zamislite da vam je sramota reći studentima da je moj pas pojeo vašu domaću zadaću.
Izgleda da ovaj isprobani i pravi izgovor ne ide nigdje. Sve dok postoji domaća zadaća, bit će pasa da ga pojedu.
